Naslov originala: Where I’m calling from
“Odakle zovem” je zbirka priča odabranih iz kompletnog Karverovog dela. On je sam odabrao koje priče će se naći u ovoj zbirci.
Bila sam malo skeptična kada sam videla koliko ga hvale ali kada sam počela da čitam knjigu shvatila sam zašto.
A nekad sam te tako puno voljela, kaže. Voljela sam te toliko da mi je to skoro predstavljalo smetnju. Da! Voljela sam te više od svega na svijetu. Zamisli to? Kako li smiješno to sad zvuci? Bili smo tad tako prisni da mi to sad jednostavno ne ide u glavu. I mislim da je to nešto najčudnije što postoji. To sjećanje na to da sam s nekim bila toliko prisna. Toliko smo bili prisni da mi se u ovom času od toga povraća. I ne mogu zamisliti da bih više mogla biti s nekim toliko prisna. I nisam.
Karver piše, prosto rečeno, o ljudima.
Piše o ljudima sa margine, ljudima podložnim porocima, o disfunkcionalnim porodicama, konzumerizmu. Ne piše na takav način da osuđuje likove ili nekome drži stranu, on samo realno prikazuje različite situacije iz života, ali ogoljene.
Zaista treba biti majstor pa u ovako kratkoj formi (po)stići da karakteri imaju takvu dubinu.
Piše o razočarenjima (oduševilo me je kako je u jednoj priči uspeo da prenese razočarenje, kakvo teško, duboko, beznadežno razočarenje i to u samo jednoj rečenici),
o novim odlukama, o nadama, o olakšanjima, nedoumicama, sumnjama koja donosi razgovor, o samootkrićima, složenosti i jednostavnosti međuljudskih odnosa.
Rekla bih da su ovo priče koje se čitaju više puta.
Na prvu loptu deluju kao fragment iz zivota a na drugu “Čekaj, šta se ovde sada dogodilo?” jer koliko su sa jedne strane napisane jednostavnim jezikom, toliko je sa druge strane relativno lako propustiti detalj.
Na primer, u jednoj priči je opisana scena gde bračnii par dolazi u posetu drugom bračnom paru. Dok gosti prilaze kući napada ih pas. Domaćin malo kasnije kaže kako je video kroz prozor sta se dešava.
To jeste u tom trenutku čudno, prođe ti kroz glavu ok, šta je ovom čoveku, gledao je kako pas napada goste ali nije reagovao, ali nije to neki ključan momenat.
Onda kako čitaš dalje shvatiš da nije slučajno tako postavljeno i zašto je čovek ustvari gledao kroz prozor kako ih pas napada bez da priđe da pomogne i zašto im je rekao da je video taj događaj.
U drugoj priči postoji scena gde čovek koji čisti tepihe uzima pismo koje definitivno nije za njega a osoba koja živi u stanu na to ne reaguje, odnosno dopušta, pa se zapitaš ok zašto je ovo tako čudno, ko su ustvari ovi ljudi i šta se dešava i onda shvatiš da Karver od starta ostavlja znakove koje možeš da pratiš ali na kraju te ne navedu na put (definisanog kraja) nego na otvoren prostor (za interpretaciju)
U trećoj priči gojazan čovek konstantno govori “mi” umesto “ja” pa se postavlja pitanje zašto – da li je izolovan u tolikoj meri da je psihički oboleo, da li se poistovećuje sa nekim, da li ima imaginarnog prijatelja…
Karver zaokružuje priče, one nisu nedovršene, ali je čitaocu otvoren prostor za interpretaciju.
Vrlo često u pričama iako postoje dijalozi nema znakova interpunkcije.
Ovo je knjiga koju sam čitala sporije, pravila pauze između priča da mi se “slegnu” i definitivno preporuka sa moje strane.
Citati
Bilo mu je jasno da je među njima sve svršeno i osjetio je da je u stanju otpustiti je od sebe. Bio je uvjeren da se njihov zajednički zivot odigrao upravo onako kako ga je maloprije opisao. Ali bilo je to nešto što je prošlo. I ta prolaznost – iako mu se činila nepojmljivom i neprihvatljivom – postat će, također, sad dio njega, isto onoliko izvjestan kao i sve ostalo što je u medjuvremenu ostavio za sobom.
Moglo bi se, na primjer, reći da vjenčati se s nekim znači kreirati osobnu povjest. I ako je to tako, tada mi je ujedno jasno da sam ja već, kao oni konji u magli, izvan povijesti. Ili bi se možda moglo reći da mi je povijest okrenula leđa. Ili da ću morati nastaviti živjeti bez povijesti. Ili da će ta povijest sada morati živjeti bez mene, osim ako mi žena ne nastavi pisati pisma, ili se, na primjer, povjeri nekoj prijateljici koja vodi dnevnik. Da bi netko, godinama kasnije, osvrnuvši se na ovo vrijeme, mogao sve ovo protumačiti na temelju povijesnih izvora, njihovih pabiraka I tirada, nijemosti i aluzija. Tad mi je sinulo da je zapravo autobiografija povijest siromašna čovjeka. I da se upravo rastajem od vlastite povijesti.
